MUZEJ KNJIGE: Priča o tome kako su čudovišta s Grenlanda završila u Beogradu
Na putovanjima po svetu uvek sakupljam knjige i predmete za Muzej knjige i putovanja u Beogradu. Tako sam, dok sam boravio na Grenlandu, sakupio kolekciju desetak pravih inuitskih (eskimskih) čudovišta! Uz neveliku zbirku tridesetak knjiga koje je izuzetno teško naći i kolekciju filatelije koju sam doneo iz ledenog predela, to je jedina zbirka predmeta o najvećem ostrvu na svetu koje se iznenada našlo u centru svetske pažnje u regionu jugoistočne Evrope. Može se videti na stalnoj postavci Muzeja knjige i putovanja Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat na Banjici.
Tupilak
Priča o grenlandskim čudovištima je naročito interesantna. Beskrajno pusto ledeno prostranstvo, više od dva miliona kilometara uglavnom pod beskonačnim naslagama snega i leda, Inuiti su naselili svojom maštom. Na svakom koraku čini im se da vide čudovišta. Ali to nisu čudovišta iz evropske kulture i mašte, već autentična, njihova. Po karakteru me podsećaju na pse. Mogu biti umiljati, ali mogu biti i ljuti. Često pomažu ljudima. Ko je mnogo usamljen, može se udati za čudovište ili oženiti njime. Ko nema dece, može usvojiti bebu čudovištance. Najčešći kućni ljubimac u njihovim domovima veoma često je upravo jedno slatko, divno čudovište. Tupilaci, kako ih zovu, središnja su tema njihove stare religije i jedna od glavnih tema njihove umetnosti.
- Usred noći moraš da pođeš na najusamljenije mesto, sakupiš kosti raznih životinja i ljudi. Naročito je dobro ako imaš kostur ili lobanju deteta koje je umrlo na porođaju. Kada kreneš ka tom mestu, odeću moraš da obučeš naopačke. Kosti možeš da poređaš kako hoćeš, što čudnije, neverovatnije - to bolje, ali ih moraš dodirivati samo svojim palcem i malim prstom, inače ti badava sav posao. Uz snagu starih kletvi, magijskog rituala i tvoje seksualnosti, udahnućeš život tim kostima. Pomešaće se i ustati, stvorivši novo biće, čudovište koje zovemo tupilak! - priča mi majstorica koja u svom metalnom kontejneru u gradiću Ilulisat stvara ova čudovišta.
- Seksualnosti? - čudim se.
- Da, jer da bi tupilak oživeo, moraš mu dati snagu, a to se postiže tako što ti se zakači za polni organ i sisa, sve dok ne poraste i ne ojača! Život jedino nastaje iz života.
- Au! Seks sa sopstvenim čudovištem! A zašto bih pravio tupilaka?
- Pa da ne budeš usamljen, a i veoma su dobri zaštitnici.
Čeljust kita
Sastavljeni od kostiju različitih bića, svaki tupilak izgleda sasvim drugačije. Uglavnom su mršavi, deformisani, dovoljno strašni da već samom svojom pojavom mogu da parališu i ubiju čoveka. Postojali su isključivo u mašti, a Evropljani su njima bili toliko fascinirani da su molili Inuite da im ih prikažu. Tako je započela tradicija rezbarenja likova tupilaka od kostiju kitova, irvasa, narvala. S vremenom je to postala jedna od najcenjenijih inuitskih umetničkih veština. Kvalitetno izrađeni tupilaci imaju veliku vrednost među kolekcionarima.
- Ovo je mojih pet najboljih primeraka koje trenutno imam na prodaju - rekla mi je tupilak umetnica. Pojedina čudovišta imaju više glava, šapa, repova, kljunova, ušiju. Sve je smešano i spojeno, tako da novo biće izgleda kao strašilo sa zlom dušom. Smeši mi se tupilak sa zubima ajkule i nevinim očima deteta, sa kandžama orla a skoro bez tela.
- Kosti najmanje tri različita bića moraju biti spojene da bi tupilak mogao da oživi. Koristićeš tačno one životinje čije osobine želiš da mu dodeliš. Recimo, ako spojiš kosti lisice, sokola i ribe, onda će takav tupilak biti lukav kao lisica, imaće vid i sposobnost kao soko, a umeće i da pliva kao riba - pojašnjava mi Inuitkinja.
- Pravljenje figura tupilaka postoji samo na Grenlandu. To je isključivo naš mitološki simbol - napominje umetnica i pokazuje na jednog u obliku muve, ali sa rogom narvala i glavom belog medveda.
- Imamo ogromnu kitovu čeljust na prodaju. Duga je pet-šest metara, ali ako želiš, daću ti poseban popust - kaže žena, a ja razmišljam kako bih se sporazumeo sa srpskim carinicima, koji „čeljust kita“ teško da imaju na spisku robe za oslobađanje od carine. Ma koliko ponuda bila privlačna, ne znam da li bi bilo teže transportovati glomaznu čeljust ili joj naći prikladno mesto u muzeju. Odlučujem se da tupilake preselim u Beograd. Inutkinja od koje sam ih nabavio još uvek me ponekad pozove da pita kako su, zabrinuta kako podnose srpsku klimu. Granica mašte i stvarnosti je tanka starim narodima i ljudima koji svoju dušu daju umetnosti.